Dobila sam zadatak, napisati priču do 3000 riječi, Mihaela se igrala sa mnom. Priča je ispala točno 3000 riječi duga i to mi je donijelo jednu novu zamisao o duljini priče.

Prije sam vjerovala da svaka priča u sebi ima predodređenu dužinu, nešto kao duljina života, i ako sam vjerna priči naći ću je i ispuniti.

Sad mi se čini, nakon puno kraćenja, produživanja, mijenjanja perspektive i nalaženja novih likova, da svaka priča može biti u svim veličinama, od rečenice do par tomova. Dužina na kraju ovisi koliko ćeš se udubiti, raspisati opise, koliko likova iz tog svijeta ćeš dohvatiti i koliko detaljno ćeš sve opisivati.

Ipak možemo opisivati i kako su likovi zavezali konje, na kakav povodac, kako dugačak i na kakvom mjestu.

Ali na stranu takva zastranjivanja, dužina je nešto što varira od dubine detalja koju smo spremni izložiti čitatelju.

To mi daje nadu da ću jednom, možda uskoro, naučiti izraziti svoje priče u jednoj rečenici.