Lutajući po bespućima interneta, a prateći portale za fikciju, ne da se izbjeći članke, izreske i komentare sporne serije. Danas sam baš naišla na tvrdnje o dvijema vrstama ljudi i rečeno je da svi gledaju The Game of Thornes, samo je pitanje da li na laptopu, ili na

My favorite drink, no, not votka, but water

My favorite drink, no, not votka, but water

kompjuteru.

To me podsjeća na onu da se ljudi dijele na one koji piju čaj i one koji piju kavu, možda pogađate, ili me znate dovoljno dobro, ja ne pijem ni jedno. Toliko o mojoj pripadnosti u podjeli svijeta na tabore. To se događa dovoljno često pa me ne uzrujava previše da završavam na rubovima, ili izvan mapiranog svijeta, tamo se ionako priče bolje vide.

Ono što me uzrujava je nekakva fama, uvjerenje, moda, da se nasilje mora ne samo tolerirati, već i konzumirati u redovitim dozama da bi kak ti ostali uštekani u realni svijet, da bi znali da svijet nije samo glađenje peruškom, već da eto zna i boljeti, ili biti smrtonosan.

Pier Paolo Pasolini

Pier Paolo Pasolini

Mislim da je vrlo izvjesno da svi ljudi (Not only men) umiru, i da nam to vrlo rano postane jasno. To je jedna stvar oko koje u životu nema diskriminacije, svi moramo umrijeti, na ovaj, ili onaj način. A bol, dovoljno se često lupim u rub stola, ili trosjeda da je ne zaboravljam.

Što se tiče uživljavanja u tuđu bol, u shvaćanje stvarnosti nasilja, da bi suosjećala s drugima dovoljno je vrlo malo, moja mašta ionako može dočarati stvarno strašne stvari, a od exsplicitnih scena nasilja… samo recimo da nikad stvarno ne izblijede, samo ih se gurne u manje prohodna mjesta. Iako se dovoljno često nepozvane pojave na najmanju asocijaciju.

Prvu knjigu Martinovog serijala sam držala u ruci prije više godina, kad je tek prva stigla u knjižnicu, nije još bilo ni serije, ni fame. Okrenula sam je, pročitala osvrt na koricama, i vratila na mjesto odlučivši da mi se ne da ulagati emocije i vrijeme u nešto što će trajati tako dugo, gdje će biti puno besmislenog nasilja i smrti i gdje ćemo gledati kako ambicija melje ljude. Čitajući osvrte u bespućima interneta na trenutke mi se čini da sam vidovita, ali to je vjerojatno samo pisac u meni. Pisac zna, bez čitanja, gdje će određene likove njihova motivacija odvesti. Zato je Triana, iz priče Triana na daskama, dobila samo pukotine unutar priče ispričana kao proba kazališne predstave radije nego samostalna priča.

Da se razumjemo oko nasilja, svjedočila sam mu dovoljno dok sam odrastala. Time ne

Ripley, to remind us that woman can be the last one standing

Ripley, to remind us that woman can be the last one standing

mislim na sve silne Mad Maxove, Terminatore, Aliene, Predatore i Bruce Willise mog doba. Ta nasilja su, kao i ona u današnjim spektaklima, više vizualna, oni koji pate i umiru su uniformirani, bezlični neznanci u ulozi demona. Već na sirove europske uratke, kotrljajuće glave kod braće Taviani, ili je to bio Pasolini (moj brat bi to znao odmah), silovanja, suze, gubitke i jednostavno nepravde pod palicom velikih redatelja koje sad ne želim izvlačiti iz ropotarnice svojih strahova. To nasilje je bilo nasilje kakvo bi se događalo unutar svakodnevice, realno, brutalno, zastrašujuće i jednostavno za plakati. Ta iskustva su me vjerojatno učinila toliko opreznom kad pristupam čitanju i doživljavanju fikcije, jer emocije koje fikcija prenosi mogu biti i stvarnije i sadržajnije od pranja suđa, ili čišćenja prozora, i mogu nas pratiti danima, katkad i godinama bojajući našu svakodnevicu.

Zato ću u bilo koje doba odabrati gledati kako se netko zaljubljuje, ohrabruje i nalazi

Pushing daisies for comfort, to fill my mind with flowers, and because it deals with death nicely

Pushing daisies for comfort, to fill my mind with flowers, and because it deals with death nicely

smisao, nego ovo drugo. Ovo drugo ću pisati, jer ropotarnica se treba redovito zračiti da ne dođe do nakupljanja sjena i prikaza, ali ću i u pisanju tražiti dio priče gdje stvari idu na bolje, gdje se oporavljamo, gdje prevladavamo nasilje. Jer priča je poput upoznavanja ljudi, možeš ući i izaći iz nje na dobrim djelovima, a možeš birati načine da odustaneš i tražiš načine da produžiš patnju.

Što se tiče stiliziranog i opetovanog nasilja sporne serije, nekako se bojim da sve to ne služi prikazu i shvaćanju žrtve, već vizualnom užitku onog drugog dijela spektra. Nisam gledala, i neću, pa ne mogu suditi. Nadam se da je dojam koji stiže do mene kriv, ali dotad ću u svom umu sve te žene i pale junake ogrnuti plaštem da u intimi isplaču svoju tugu i nađu sigurnije mjesto za život.