WP_20150613_001

spomenuti stari auto sa temperamentnim mjenjačem  🙂

Žena za volanom, stari vic i smetnja na cesti, spora, nespretna i nestručna. Nesposobna podići auto jednom rukom i drugom zamijeniti gumu, zbunjena labirintom ispod haube, nespremna povući ručicu za otvaranje haube dovoljno jako da ju stvarno i otvori u strahu da će ista puknuti pod njezinim strašnim prstima napravljenim da oblače lutkice u haljinice i pristavljaju čaj na plastičnim kuhinjama.

To iskombinirajte sa starim autom, poklonjenim, kojem mijenjač povremeno neće u prvu, vrata se moraju zalupiti da se zatvore, a spremnik ne smije nalijevati više od polovice da se gorivo ne bi prolijevalo po motoru i dobit ćete mene. Još samo treba dodati šarenu haljinu, ili drugu ženstvenu odjeću, i djecu na stražnjem sjedalu i slika je potpuna.

Mlađa ja bi možda doživjela kao tragediju što ovo govorim bez sarkazma, ili bar previše sarkazma. Meni sada je to svakodnevica za koju je dobro da sam po putu skupila strpljenje i zadržala sposobnost da se smijem svojim vlastitim greškama i propustima.

Stvarno jesam smetnja na cesti dok vozim dovoljno sporo da mogu stati kad god zatreba, nisam vična nikakvoj auto-mehanici, a vozačke sposobnosti i nakon tri-četri godine prakse (počela sam kasno) nisu zavidne. Ne vjerujem da ću se ikad ojunačiti dovoljno da se natječem sa ostalim vozačima na cesti, ili kao neimenovana prijateljica ujurivati u škarice dokazujući da mogu preteći šleper, ili ne-daj-bože zanositi na ledu jer mislim da mogu bez lanaca po ledenoj cesti dok se moji suputnici hvataju za sjedala vrišteći dok se rub ceste (ne baš provalije, ali blizu) prijeti preblizu kotačima.

beli cres

spomenuti Beli koji je šteta što ne mogu dosegnuti svojim vlastitim vještinama, jer je divan, jedno od najboljih kajakiranja je bilo od tamo pa skoro do Porezine, divno more

Spomenuta prijateljica je svladala sve vrste puteva, ali za sebe nisam sigurna ni da ću naći siguran put do mora, a nikako ne vjerujem da ću se usuditi ikad spustiti kozjom cestom do Belog na Cresu gdje se auti mogu mimoići (na dvosmjernoj cesti) samo svakih par sto metara dok se serpentine od 180 stupnjeva izmjenjuju dok se svladava strmina prema moru.

Zasad se muvam po Zagrebu dovoljno sporo da na aveniji Dubrava uhvatim zeleni val dok se vozim 48 kilometara na sat, živciram one iza sebe (najčešće ostanem posve sama na cesti dok me ostali prestižu u malenim čoporima što se međusobno natječu, prestižu i sustižu), kalkuliram prestrojavanja i zauzimam svoju liniju za skretanje tri raskrižja unaprijed.

Šala žene za volanom se upotpunila jučer kad sam sjela u svoj maleni, žuti auto sa falungama i uživajući u vožnji nakon mjeseca izbivanja (morali smo ga upaliti na kleme jer se akumulator ispraznio dok nas nije bilo) zaboravila sam na problematičnu prvu brzinu i opušteno čekala semafor u leru.

Napetost isčekivanja raspleta mora da vas ubija, ali izbavit ću vas rekavši da se sporna prva brzina odbila ubaciti kad se zeleno pojavilo. Svi su krenuli, a ja ne smijem ni probati prije nego sam sigurna da sam čula klik jer mi se auto ne smije ugasti (akumulator nije još dovoljno dugo radio i vjerojatno ne bi opet upalio). Dok guram mijenjač u prvu auti iza mene trube i stoje, palim sva četiri žmigavca i gestikuliram jako da oni iza vide kako sam dama u nevolji i da me zaobiđu.

Napokon se to i dogodi, ali auto iza mene se ne miče dok dvojica u retrovizoru uporno gledaju sileći me da riješim svoj problem. Cesta je uskoro prazna i gospoda iz auta iza, obojica, ne samo suvozač, privučeni mojom nevoljom i vjerojatno znatiželjom, prilaze svaki sa svoje strane prilazeći mojim vratima. (Ovdje ću dodati da mlađa ja, neovisna, ponosna, feministica bi bila užasnuta istim prilaskom.)

Sadašnja ja se samo smije ispričavajući i dalje se trudeći ubaciti u prvu dok se kršni momci naginju kroz prozor predlažući guranje auta koje ne bi služilo ničem osim da me maknu s ceste gdje ću bespomoćno nasukana na pločniku morati zvati supruga da me dođe spasiti sa klemama.

“Moram samo ubaciti u prvu” objašnjavam dok ih bus zaobilazi i staje na crvenom.

Kako se miču unazad da me stvarno počnu gurati napokon uspijevam gurnuti mijenjač u prvu gdje stajem na novom crvenom spremna pobjeći u promet.

zet-bus

mrcina od busa poput ovog je zastao da pomogne i informira se o nevolji na cesti

Dok čekam autobus do mene otvara vrata i još dva kršna i nasmijana zetovca nude pomoć, ako trebam ikakvu. Nasmiješena im odgovaram da auto samo nije htio u prvu i na zeleno odjezdim sa punih 40 na sat znajući da će me gužva uskoro sakriti od svjedoka moje nespretnosti.

Sad čitači, oči su različite, i mnogima će možda moja nevolja, gdje malo starija djeva pokušava izbjeći kršnu pomoć, izgledati strašno, ali meni je stvarno, više od svega, bila smiješna moja situacija i moj auto. Bili su mi simpatični kršni momci što su mi se smiješili. Osobito sam si bila smiješna ja sva obučena u zeleno sa lepršavom haljinom i auto sjedalicama, velika i odrasla žena, gospođa spisateljica i filozofkinja koja bi stvarno morala zvati u pomoć da su me nasukali na pločniku i spomenutu haubu ne bi ni probala otvoriti.

Drugi dio pustolovine je bila misao kako su muški siroti nasukani u vlastitoj muškosti gdje moraju svladavati takve i slične nevolje sa ozbiljnim i zamišljenim pogledom gdje ih drugi muški mrko odmjeravaju procjenjujući treba li ozbiljna asistencija ili se trebaju maknuti ustranu da se spomenuti muški dokaže kao rješavač problema.

Što se tiče mene, ja sam zaključila kako mi je super moj mali auto sa falungama, jedino bi morala smisliti način da zaradim nešto novaca da popravim taj mjenjač, i ta vrata, i taj čep za gorivo, i ulje… ali to su vesele brige, jer nakon toga dolaze na red naljepnice za haubu. Što mislite cvijeće, ili zmajevi da upozore vozače nek me preteknu jer ja sigurno preticati neću. Moja muževnost nije ugrožena brojem na strelici koja pokazuje brzinu.