Kao uzdržavana supruga, majka dvoje djece, iznad trideset godina, ponovno sam se suočila sa vratima ureda za zapošljavanje samo da bi otkrila da država ne smatra da bi se moje zapošljavanje trebalo poticati ili nagrađivati.

To je izgledalo kao skeč iz nekog Monty Pythonovskog svemira. Kao obožavatelj Monty Pythona nasmijala sam se ironiji, ali ironija je pomalo gorka kad si ti usred nesretne statistike.

Da pojasnim svoju trenutnu poziciju. S zavodom za zapošljavanjem imam dugu i frustrirajuću povijest. U početku sam bila jako revna, prijavila sam se na vrijeme nakon što su mi istekla studentska prava, javljala sam se, slala molbe na oglase, konzultirala online priručnike za sastavljanje životopisa, ali mom životopisu se nije dalo puno pomoći kad se nikako nije punio.

Splet okolnosti je htio da ne uspijem naći trajno zaposlenje između diplomiranja i rođenja mog prvog djeteta. To razdoblje između je trajalo točno godinu dana u kojim sam ispunjavala ankete na cesti ne brinući se oko privremenosti i nasumičnosti istog i dva tjedna mijenjala profesoricu na bolovanju. Ta je gaža trebala trajati i tri mjeseca, ali spomenuta profesorica je odlučila skratiti bolovanje i raditi s bolnim leđima pa se nije nakupio ni cijeli mjesec radnih sati.

Tako je došlo moje prvo dijete, porodiljni (koji mi je donio više novaca nego što sam zaradila u svojoj dosadašnjoj poslovnoj povijesti) i redovito javljanje na zavod u razdoblju između dva djeteta. To javljanje je postalo malo tužno i smiješno između mene i mog savjetnika za zapošljavanje kad smo morali otvoriti novu knjižicu za udaranje žigova o dolasku i prijavi da se nema što prijaviti.

U međuvremenu su nestali povoljni pokazi za nezaposlene, porodiljni se odvojio od prijavljenosti na zavod i ja nisam vidjela razlog da se osjećam loše i prolazim kroz neprestano prijavljivanje bez ikakvog rezultata. Mislila sam bolje da stanem na loptu pa ću već smisliti kako prodati sebe, kako se prezentirati bolje.

Tako sam se okrenula svom pisanju, djeci i kući. Pisala sam, gurala svoje online platforme, objavila roman i počela surađivati s prijateljicom oko pisanja i objavljivanja. Ona je započela svoju firmu i vidjela je priliku da me zaposli. Činila se kao divna prilika. Jedna od onih situacija kad brdo dođe Muhamedu premda je isti tvrdoglav i teško zapošljiv. Slagale smo se, dopao joj se moj stil pisanja, a ja sam ga bila spremna prilagoditi za potrebe marketinških članaka (napokon sam bila dovoljno stara za prilagodbu).

Njoj je savjetnica rekla da može, s olakšicama, za šest mjeseci zaposliti nekog dugotrajno nezaposlenog. Mislile smo izvrsno, tko je duže nezaposlen od mene. Tako sam opet pokucala na vrata svog savjetnika na zavodu ponosno objavivši da imam poslodavca i trebam se ponovno prijaviti na zavod. On će na to da sve kreće iznova, brojenje mog nezaposlenog staža, sve one knjižice prije ne vrijede. Ja kažem dobro, nema problema, imamo šest mjeseci.

Nakon kratke nelagode on mi objasni da nije šest mjeseci nego bar godina dana jer eto starija sam od 24, starija sam od 29, mlađa sam od 50, imam premalo djece, imam staža (sjećate se onih dva tjedna na zamjeni) tako nisam trajno nezaposlena, ukratko u sivoj sam zoni gdje se moja nezaposlenost smatra izrazom lijenosti, a ne okolnosti i obiteljskih obaveza i država ne osjeća da se majke koje su se odlučile zaposliti potakne u istom.

I tako, godina dana… kud koji mili moji. Do tad se vade autorski ugovori, a sa istima moramo isto oprezno da slučajno ne bi bila plaćena za nešto što ne potpada pod kategoriju autorskog djela…

Ukratko ideja promjene imena i izgradnje online karijere u bilo čemu se čini kao sve bolja ideja. Nabacit ću svoj optimistični osmijeh na lice i pokušati nešto novo.