plastika Umotani u plastiku. Bez izravnog dodira svijeta koji doživljavamo samo kroz posrednike od plastike. Od najranijih dana gdje igračke zamijenjuju zagrljaj, krevetići sigurnost, kolica nošenje, duda tješenje, bočica prisno hranjenje.

Sve što doživljavamo je tu, nadohvat, ali opet izvan našeg unutarnjeg svijeta, odvojeno od nas tankom koricom plastike što se priljepila po vrhovima naših prstiju.

To se nastavlja u odraslo doba kad ekrani nadomještaju smijanje u društvu, igranje, pričanje i jednostavno gledanje. Automobili nas umotaju u zaštitnu opnu ispunjenu glazbom, zasićenom klimom i obaveznim sjenilima protiv sunca. Krećemo se, ali ne doživljavamo zvukove prostora kroz koji prolazimo, nema vjetra na licu i razbarušene kose, sunce nas ne može opaliti kroz debela stakla.

Onda ulazimo u kuće, stanove, urede, dućane opskrbljene vlastitom klimom, glazbom, ugođajem i rasvjetom. Nema tišine, a i kad nastupi u slučajnom propustu da se zvuk televizije zamijeni zvukom radija, onda je čudna, gusta i nelagodna, u njoj se ne čuje zvuk malenih glodavaca, kukaca, lišća, vjetra, ili jednostavno otvorenog prostora. Sve to je prigušeno zidovima i prozorima što nas štite.

Naši mirisi su prigušeni tekućom plastikom koja izvire iz malenih spremnika, oznake našeg biološkog porijekla su pažljivo uklonjeni na bolan, ili manje bolan način, kosa je ukroćena bojom, strukturom i oblikom. Hranu dodirujemo samo ako se na može prilijepiti za naše prste i ostaviti traga, inače je na pristojnom razmaku određenom našim pomagalima.boćanje

Stopala su brižljivo odvojena od podloge čarapama, šlapama i cipelama, većinom uređena i ofarbana.

Svi hodamo uokolo smireni, kontrolirani, upakirani u odjeću što nas štiti i brani, grli i mazi, koja pokazuje koliko se daleko treba stajati od nas.

A onda se svi zgužvamo stisnuti u tramvajima. Naljutimo se na raskrižju na presporog pješaka, dosadni semafor što određuje naše kretanje. Kosu uhvati vjetar u pretrčavanju između auta i ureda. Odjeća pokisne kad zaboravimo kišobran, a mirisi nas katkad izdaju u nepogodnim trenutcima. Djeca se zagrle i podignu unatoč zabrani kontakta koji bi ih mogao navesti da misle kako je život tako nekakvo raspušteno mjesto gdje se dijeli zagrljaji, poljupci i tapšanja, gdje se hrana kuša, miriši i opipa, gdje se kosa katkad i ne počešlja.

Ne brinite, i sama sam zaljubljena u plastiku i glatke površine koje nam nudi, tu iluziju da možemo jezditi zauvijek savršeni na valu beskrajne efikasnosti, smireni, kontrolirani, bez bora i suvišnih detalja, flekica, pjegica, madeža. Sviđa mi se vidjeti žene prikazane kroz objektiv plastične kamere, provučene kroz ekrane, izmjenjenih linija, izbrisanih ožiljaka. Izgleda kao da je nikada ništa ne boli, kao da jezdi kroz život neoskvrnjena, zauvijek mlada izmjenjujući jedan užitak drugim, nedodirnuta blatom neispunjenih očekivanja, neozlijeđena čak ni prehladom, kamoli porezana, spotaknuta, zbunjena, izgubljena, ili nađena.

Trudim se izlaziti na cestu skrivajući moje tajne nabore na savršenoj površini plastike, prikrivam svoje buntove, ali ipak više ne želim biti svoja plastična barbika vječno nasmiješena, počupanih obrva i ravne, glatke kose. Ne želim biti čak ni ona ispeglana teta što skakuće savršeno dotjerana i odjevena po ekranu.

Starim i starit ću. I to je uredu, jer ću postati zanimljivija, sve sebi sličnija, osebujnija, jedinstvenija. Bar se ja tome nadam. Nadam se da ćete i sami naći nešto zanimljivo u prolasku vremena koje gnječi i iskrivljuje plastiku čineći je pohabanom i starom, izlizanom i izgriženom. Jer plastika nema nešto što koža ima, ona kad je se ozlijedi ne stvori ožiljak nego ostane puknuta i stara. Ožiljak je znak da se tkivo popravilo, da se možda nešto i naučilo kroz promjenu, da smo drukčiji i novi.

S tim ću zasad završiti ovo naklapanje. Učinila mi se izvanrednom ta misao da smo umotani u plastiku i da nas to čini ukočenim, nespremnim da doživimo svijet kakav je, neuredan i nepredvidiv, pun boja, mirisa i buke. Zar nije divno kad zrikavci naprave toliko buke da se digne gore do četvrtog kata i kroz otvorena blakonska vrata ispuni tišinu iznenadnim slavljem života?plastika2