baby-walking1-1Kad mi se rodila kćer bila sam toliko nadobudna i mlada da sam svojoj svekrvi sugerirala da će ona možda kao prvu riječ imati da umjesto popularnog ne. To je bilo inspirirano vjerom da sam toliko pozitivna majka puna hvale da će moje čedo u entuzijazmu života vikati da prema onom što prilazi.

Naravno da joj je omiljena riječ do današnjeg dana ne. Vrlo rado govori ne u svim njegovim varijacijama. Od ne, neću, do ne, ne mogu, preko ne, nije istina. Ne je bila vrlo draga i korištena prijateljica kroz turbulencije zahtjeva koji su me doveli do spoznaje da nisam tako afirmativna majka, da i sama počinjem voljeti određenu riječicu ne.

Da se razumijemo i sama sam u svojim početcima bila ljubiteljica iste uzrečice ne. Moja omiljena je bila neću.

Onda se dogodilo očekivano čudo kojem sam se neko vrijeme opirala, pojavio se moj sin. On je u ovom trenu još uvijek malen, ali je posve entuzijastičan i pun divljenja prema onom što mu prilazi. Na moje veliko iznenađenje s njim je došlo još jedno čudo, među njegovim prvim riječima je bilo da, jedno veliko i odlučno da koje je dolazilo u vrlo zgodnim trenutcima koji su nas nasmijavali svojim tempiranim dolaskom točno na kraju pitanja.

Moje oduševljenje je zamijenilo glasno smijanje na vlastiti račun kad se pokazalo da to da nema puno različitu funkciju od onog poslovičnog ne. Kad je počeo aktivno koristiti svoj dragocjeni posjed od riječi otkrila sam kako je on rabi. Sad na moje “ne to” dobijem vrlo glasan i odlučan “da”! Taj isti bude popraćen vrlo odlučnom gestikulacijom koja ne ostavlja mjesta sumnji o prkosu i vlastitoj volji sadržanoj u toj velikoj izjavi.

Tako na kraju svojih roditeljskih nadanja stoji spoznaja da mi je zadatak vikati “ne” na djecu dok oni uspostavljanu granice svog carstva i kažu bez obzira govorim li ti da, ili ne, ovo je moj posjed nećeš ga uzeti ako ne predstaviš dovoljno dobar razlog, ili mito, ili strah, a ako ništa drugo ne upali dobit ću utjehu kao kompenzaciju što svijet katkad ne uzima ni da, ni ne, već gura po svom.