Jer me veseli. Beskrajno. Kad pišem zaigrana sam kao dijete. Ništa nije teško i ništa me ne brine. Likovi prolaze kroz tužne i sretne trenutke, suze kapaju po papiru, pa se hihoćem, ali cijelo to vrijeme im pravim društvo nadajući se nekoj količini svjetla koje će pronaći po putu.

To je ustvari srce mog rada, ona esencija. Potraga za svijetlom. Koliko god put bio težak i neizvjestan, koliko god puta pali, treba uhvatiti te trenutke svjetla u posudu svoje duše da nas provedu kroz mračne tunele ravno u zagrljaje onih koje  skupimo po putu.