Povodeći se za sličnim sloganom kao iz filma Labirint (The Maze Runner) gdje furaju krilaticu “Wicked is good” (iliti Pokvareno je dobro) tako se meni muva po glavi uzrečica “Strah je dobar”.

Ne kao floskula, ili paradoks, već stvarno: Strah je dobar. Dobar je jer ima svoju funkciju, jer služi nečemu, ali kao i sve druge stvari dobar je u umjerenim količinama, ničeg previše je formula koja mi se dokazuje u životu od hrane, do odgoja.

Baš u odgoju mi se javljaju dokazi da strah je dobar. Prije nego djeca razviju strah, a nakon što prohodaju, roditelji vrlo brzo nauče kako je strah dobar. Bez straha nema učenja što je opasno, nema opreza i nema obzira. Strah nas sprečava da skočimo s nečeg previsokog, uzmemo nešto prevruće, riskiramo previše.

Kao dijete koje se previše bojalo i zbog toga propustilo naučiti razne vještine (poput rolanja, klizanja, vožnje bicikla) znam kakva kočnica može biti strah, ali kao majka sam naučila kako opasan može biti nedostatak istog.

Moj mali frajer se baca kao da ne postoji tvrda podloga, penje kao da je sve penjalica i baca kao da ne može razbiti ništa. I tako se ja opet bojim, ovaj put umjesto njega, ali, srećom po sve, u međuvremenu sam istrenirala sebe da se ne bojim toliko. Čak sam i bicikl naučila voziti i sad u tridesetima se ohrabrujem da isprobam ponovno i klizaljke i role.

A u odgoju mi se čini da je umjereno najbolji put. Tješiti kad se previše boje i govoriti “možeš ti to” i “ti si sva hrabra i odvažna” i opominjati kad se nimalo ne boje “ne bacati vlakiće”.

Naravno tu zlatnu sredinu je uvijek teško naći. Kao što sam davno negdje pročitala u nekoj zaboravljenoj duhovnoj knjizi od koje je ostala tek ta slika: Održavanje ravnoteže je kao hodanje po oštrici noža, na koju god stranu se oklizneš porezat ćeš se.

Moja težnja za savršenim rješenjima me tjera da uporno hodam po toj oštrici, dobro je da se ne bojim porezotina kao nekoć, to mi omogućava da nastavim hodati, čak i kad se čini da me ispod moje virtualne žice čeka nekakva rugalica. Ali nema veze, smijeha se ne bojim,  štoviše njime se redovito koristim da raspršim strahove, sram i oklijevnje (da, baš kao u Harryju Potteru kad su Snapea obukli u odjeću za bakice… nedostajat će mi Rickman, ali to će morati biti post za sebe).

Ta vještina smijanja će mi sad dobro doći kad je novo ime stiglo, prešli smo i tu oznaku. Sad samo hrabro dalje Riva Zmajoki, ususret smijehu. Pitam se koliko će mi trebati da izgovorim svoje novo ime bez salve smijeha?

Kako vi razbijate svoje strahove?  Što vas tjera da hodate dalje?