Problem s pisanjem je da ja uvijek pišem, osim kad ne pišem.

Problem s pisanjem je da uvijek imam osjećaj da trebam pisati više.

Problem s pisanjem je da kad mislim da sam najbolja hoću se sakriti iza tribina od neugode, a kad se osjećam kao slabašna spisateljica bez mašte hoću zaštititi svoje likove od linča rulje, jer čak i kad mislim da sam ih prezentirala loše i dalje marim za njih.

Problem s pisanjem je da se stalno pitam jesam li odabrala pravi format. Poriv za pisanjem je uvijek jak, ali sam format je podložan izboru. Treba li više uložiti u kratku, ili dugu prozu, fantastiku, ili romantiku, treba li se vratiti pjesmama. Srećom neka od tih pitanja razriješi vrijeme. Uvijek se sjetim Leonarda Cohena i njegovog prvog i jedinog romana Beautiful Losers prije nego je otkrio svoj jedinstven talent za uglazbljenu poeziju. Bi li on ikome vjerovao da mu je rekao, dok se mučio s romanom, čovječe ti ćeš pisati pjesme i živjeti od njih desetljećima. Baš se to pitam katkad, možda upitam brata, on bi mogao znati.

Prevodeći svoju bibliografiju na engleski uvidjela sam kako se vrijeme i sa mnom poigralo. Već sam zaboravila tri do četiri različite zbirke poezije koje sam gurala uokolo. Jedna verzija je našla put nazad do mene jer je jedna od urednica odlučila počistiti stan prije dolaska bebe. Baš se pitam kako će mi taj relikt iz povijesti izgledati sada. Sama moja bibliografija je počela u mainstream maniri, Književnim republikama, Zarezima i Poeziji, ali od 2007. naovamo samo se znanstveno fantastični naslovi nižu.

Sjećam se sebe, jer pamtim dobro određene trenutke u vremenu, osobito one kad razmišljam o budućnosti, kad sam razmišljala o pisanju na engleskom. Bila sam revoltirana sa tom idejom. Rekla sam si ne, ako trebam ići na engleski drugi će me prevoditi, zašto bi učila cijeli novi jezik dovoljno literarno da pišem razumljivo na njemu. Godine su prošle, moj zvijezdani uspijeh se nije dogodio, osim možda u Krv nije voda kad sam glumila Zvjezdanu pa je cijeli Knin čuo za mene, i život se dogodio.

U pauzi nakon rođenja kćeri, u bibliografiji se to vidi kao pauza u objavljivanju od 2009. do 2013., postala sam opsjednuta britanskom serijom Torchwood. I iako bi se po bibliografiji moglo misliti da nisam pisala četiri godine, i iako sam privatno imala osjećaj da ne pišem ništa, u tom razdoblju sam napisala više stotina stranica na engleskom. Zašto? Iz čiste zabave i opsesije likovima. U naletu inspiracije, i frustracije zbog smrti omiljenog lika Ianto Jonesa 2011., svladala sam pisanje na engleskom bez da sam to i primjetila. Uz pomoć jednako entuzijastične Amerikanke koja je ispravljala moje greške, dovela sam svoj engleski na upotrebljivu razinu.

Trebalo je još dvije godine, i poticaj od Mihaele, da iz mene izađe orginalna priča na engleskom. Sad sam se u nju toliko ufurala da planiram cijelu seriju knjiga.

Problem s pisanjem je da nikad ne znaš kamo će te odvesti.

Problem s pisanjem je da ne možeš predvidjeti kako, kada i da li ćeš uspjeti. Možeš samo slijediti svoju muzu slijepo nadajući se da sve to ima nekakvog smisla osim zabave. Jer ja se izvrsno zabavljam pišući. Svo to Hemingvejsko pisanje o znoju i krvi na papiru ja jednostavno ne razumijem. Možda me to čini osrednjim piscem, možda to šteti mom stilu i opusu, ali ja iskreno uživam u pisanju svojih priča. Moji likovi me vesele, zapleti iznenađuju. Štoviše kao što sam s Zagorkom ušla u svijet čitanja kao pustolovinu punu prevrata i iznenađenja, tako i pišem. Priča je već tamo, ja je samo moram zapisati. Nadam se da ću biti dovoljno pozoran Arhivar.

(A kad me je već moj post doveo do Arhivara, jeste li već pročitali moj roman Prolaz za divljač? Ako niste brzo, jedinstveni primjerci sa mojim starim imenom će nestati i postati raritet, uostalom želite biti u toku kad osvane na svom mjestu unutar mog serijala o kolonijalnom svemiru koji će, nadajmo se, biti katapultiran u svijet uskoro.)